Promicanje uvijek aktualnih tema

U lijepom broju svojih romana (Sreće nema drugdje, 2009, Salonski pilko, 2013, Krici s Atlantide, 2014, Ponoćni carpaccio, 2016, BubadeStruktor, 2017, Tunin poučak, 2018) Franjo Deranja interpretirao je stvarnost obnavljajući odabrana bića i u ponavljanju, koje jest otvaranje svijetu. Kad se traži nešto konačno u kontekstu privremenog, potrebna je stvaralačka prisebnost, svekolika koncentracija. A to naš autor nedvojbeno ima i čak uživa, uz pritajeni ironijski otklon, u polemički osmišljenim riječima koje imaju vlastiti temperament i nasušnu poruku: „Zapravo, tvrdim i danas da je čovjek često sam. U životu, naravno. Da ne otvaram tu također prokletu temu o samoći, osamljenosti, nakon života. U smrti. Nakon smrti. Nakon umiranja. Neka mi nitko ne izvlači opet onaj trik-oksimoron o tome kako je smrt sastavni dio života! Jest!? Evo ti fige! Smrt je smrt i o tome neka mi nitko ne priča bajkovite izmišljotine. Nakon smrti nema ničega!“

Izd. Naklada Kvarner, Novi Vinodolski, 2020.

Od teških, tužnih, napornih razmišljanja u traženju suglasja u životu autor se priklonio fenomenu smrti, koji je kao jedinstvena tema koncentrirano nazočan u naslovnoj pripovijesti Smrt u Kroaciji.

Način kazivanja poznat iz ranijih romana poticajnim stvaralačkim impulsima (Salonski pilko, 2013) i u upornom, uvjerenom traženju smisla postojanja u neizbježnim paradoksima zla i nedohvatna dobra (Ponoćni carpaccio, 2016), ostaje vjeran realističnoj sintagmi s diskretnim osloncem na kriminalistički žanr (Altamira 2, Šetač pasa):

„Kada su takozvani mali ljudi shvatili kako onima gore u ovoj krizi ne manjka ni vlas s glave, a bogami ni ptičjeg mlijeka – što se najbolje vidjelo, primjerice, prema automobilima što ih svejedno mijenjaju i obnavljaju vozni park u firmi i privatno, kao da je zapravo vrijeme meda i mlijeka – počeli su misliti što učiniti za sebe, na svoj način i u okvirima svoje slike jada i čemera?!“

Svaka od uvrštenih pripovijedaka ima svoj razlog postojanja (Urar, Altamira 2, Eugen, Policajac, Cvjećar, Vozači, Šetač pasa, Luka, Besmrtnici, Stanislav, Smrt u Kroaciji). Posebno se aktualnošću ističu priče Vozači i Šetač pasa. Polemički odmak prevladava.

Osamljenost, ubojstvo, samoubojstvo i konačno smrt, i onda negdje u svemu tome pitanje tzv. sreće: „Uostalom, što je to sreća? Mnogi su suglasni u tome da je sreća već samo traganje i put prema željenom stanju zvanom sreća?! Je li ovo moje, ovo što činim, još uvijek to putovanje, ili je već dolazak na cilj?“ Premda ovu sintagmu osjećamo kao himeru, autor će nam ponuditi osebujno rješenje, simboličnu luku spasa: „A ljubav? Što ćemo s ljubavlju, profesore? Što s ljubavima? Prevencija ili esencija?“

Tako se autorovo i naše književno traženje u kontekstu privremenoga može svesti na proširenu sintagmu „romansijerska potraga za istinom i ljubavlju“, koja je afirmirana i u romanu BubadeStruktor (2017). Krleža je napisao da su „ za istinom kao takvom već vjekovima raspisane tjeralice“.

Zaključak je otvoren polemici: variraju li pisci uvijek jednu te istu temu, vjerni svom načinu pisanja? Franjo Deranja je jedan od takvih autora. U svojim prozama uspješno promiče uvijek aktualne teme, a to su svenazočne: istina, ljubav i neizbježna smrt.